''To become happier is a fun process. It’s not like a grueling struggle. All you’re trying to do is find those things that make you happy to do them...The important thing is to recognize that your time has always been and will always be yours...''

11 Nov 2011

Mala sredina zahteva velika odricanja.



Ziveti u nepoznatom mestu i poceti nova prijateljstva i novi zivot nije mi    n e p o z n a t.  Uradila sam to i prije. Otisla sam u Englesku, malo kasnije po godinama nego sto sam mozda i zelela, imala sam povrsnu preporuku nekih nasih ljudi koji su ziveli u Londonu , nesto malo para i dosta zivotnog iskustva, velike ljubavi prema umetnosti ali nazalost bez znanja Engleskog  jezika.

Integracija mi nije tesko pala jer sa izostrenom percepcijom i zeljom da promenim zivot nista mi nije bilo tesko. Poseta South Banku i vidjenje izlozbe Van Gogha ili  izlozba Rembranta me toliko fascinirala i ostavila bez daha u to vreme da ucenje jezika je bio jedan mali izazov  u poredjenju sa uzbudjenjem koje sam dozivela posecujuci Nacionalnu galeriju i sve izlozbe koje su se odrzavale u to vreme i dosta pozorisnih predstava ( o tome cu opet  opsirno da pisem) ....Nije mi nista bilo  tesko jer sam , srecom, nailazila na ljude koji su uvek bili spremni da pomognu dobronamernim savetom  i to sam i najvise i cenila.
A onda su dosli mnogi drugi posle mene. Uvek sam se trudila da pomognem ljudima opet najvise savetima. Savet je mnogo dragoceniji od bilo kakve materijalne pomoci iako i toga je bilo.... Dosta je doslo i proslo sveta kroz moju kucu mislim na ‘’nas svet iz SFRJ’’ bez obzira na nacionalnost, poreklo i bilo koju drugu klasifikaciju .... par velikih telefonskih racuna ostavljenih neplacenih  su mozda ruzno secanje ali sada kada razmislim u to doba uzimajuci u obzir situaciju u kojoj se masa tog sveta nasla je razumljivo ... i opravdano i oprosteno sa moje strane .... jer u to vreme civilni rat  na prostorima SFRJ  je bio tema i vest svetske javnosti....
Dolazak  prosle 2010 godine u Septembru u Erdevik  u nepoznato mesto je bio za mene izazov ali bez strepnje, bez straha, i sto je  n a j g o r e  bez dubokog razmisljanja.

Imala sam viziju slobode kretanja dece, u podsvesti sam cula decu kako pricaju Srpski ( to mi je bilo jako vazno t a d a ) videla sam idilicnu sliku sela  i zelela sam da spoznam i prikupim mudrost starijeg stanovnistva, da se opustim u hladovini nekog drveta, da prosetam do jezera i do Fruske Gore i da se igram sa zecevima, kokoskama, da posadim bastu i mirisem list paradajiza, da zasadim vinograd, da pravim dzemove i rakiju i vino,  i na kraju krajeva da zaboravim trku i dokazivanje na poslu,  da kreiram neki projekat u vidu mozda renoviranja kuce i  da nesto kreativno pocnem da radim ustvari da nastavim nesto sto je prekinuto raznoraznim obavezama.

U to vreme odluke, gde se nastaniti,  borbe niti dileme nije bilo izmedju Erdevika i Novog Sada u kojem smo imali mnogo vise mogucnosti integrisanja jer  u Novom sadu  par iskreno dobrih prijatelja, par kreativnih i visoko intelgentnih ljudi, par priznatih i poznatih umetnika, toliko toga za decu da se ukljuce u razne aktivnosti, imali smo adekvatan smestaj i sve sto je potrebno za normalan zivot....  ali Erdevik .... je imao nesto sto nigde nismo pronasli ... tu neku magicnu privlacnost.. te kuce i ulice.. ti ljudi koji sede ispred kuca... taj park u centru sela... tu neku tisinu koja je trazila decu da je uzburkaju, tu neku neizvesnost koja je visila u vazduhu....taj miris blata na ulicama koji je ostao iza traktora... ta ravnina koja vodi u dubine Fruske gore, taj  miris vode sa jezera.... taj raj zemaljski koji je nekako delovao neprepoznatljiv svetu koji je ziveo u njemu....te kuce od blata ili cerpica kako ga nazivaju, koje su imale izgravirane nazive prvih vlasnika koji su nekada ziveli tu, ti mali prozori koji su kao oci gledali u daljinu koja je bila prazna...

Prije pronalazka Erdevika obisli smo toliko toga i videli mnoga vojvodjanska sela. Nijedno selo me nije uzburkalo kao Erdevik i zato smo ga izabrali i odlucili da se nastanimo u njemu. Cesto me ljudi pitajuu ‘’zasto Vojvodina zasto nisam  otisla u Bosnu odakle poticem’’.

Istina lezi u mojoj ranoj memoriji koju mnogi neznaju. Moj deda Vaso Minic i njegovih neznam koliko brace su kolonizirali posle drugog svetskog rata u Vojvodinu. Neki su ostali neki se vratili, a on je bio jedan koji se vratio.  Moja majka Lejposava Pejka Plemic mi je kao detetu pricala o uspomenama iz Vojvodine. Citavo moje detinjstvo je bilo okruzeno  sa stvarima, ormarima , ogledalima itd koje je deda posle godinu dana provedenih u Lazarevu  poneo sa sobom i  vratio  se u Bosnu jer nije mogao da zivi bez brda.
Da li podsvesno pokusavam da dokazem mom dedi koji je vec odavno mrtav da je pogresio? Ili da je mozda trebao da ostane ??? ali u svakom slucaju da je ostao, ja nikada nebi postojala jer njegova kcerka a moja majka se udala za prvog komsiju koji je bio ekscentricna osoba Mihajlo Plemic.


Dok ovo pisem imam osecaj kao da mi neko drugi o tome prica , kao da je ovo necija tudja prica , a ja otvorenih usta gledam u nedoumici  u tu osobu u sebe  i razmisljam kako da ocenim tu osobu, dali da je osudim odmah, dali da je proglasim neodgovornom.. dali je ta osoba naivna.. neupucena.. nepromisljena... nezrela...sto se odlucila na to i sto se naselila u Erdevik ili je ipak uradila nesto veoma znacajno za njen razvitak i razvitak svoje dece.

Pocela sam pisati o integraciji i zavrsicu ovu misao sa tim. Intergaciu sa lokalnim stanovnistvom U Erdeviku  i kulturom sela i seoskog mentaliteta mi je neuporedivo teza nego integrisanje sa nepoznatom sredinom kao sto je bila Engleska  i neznanje jezika. Mala sredina zahteva velika odricanja....
Mala sredina zahteva velika odricanja...Mala sredina zahteva velika odricanja...Mala sredina zahteva velika odricanja...

No comments:

Post a Comment