''To become happier is a fun process. It’s not like a grueling struggle. All you’re trying to do is find those things that make you happy to do them...The important thing is to recognize that your time has always been and will always be yours...''

28 Oct 2011

Jos jedan dan u oktobru u Erdeviku

Jutro u Erdeviku ... vetar... a nebo velicanstveno.. Alex je posao u  skolu ali me pozvao sav ushicen... mum dodji da vidis nebo... woww...

Alex ide u skolu


Jedan zagrljaj i malo igranja pre skole .... Bobi uvek place kad deca odu u skolu...



Colm i orasi... prosli put smo praivli visnjevacu a danas  krcka orahe ....




Okopavanje vocki .... zastita preko zime ...


Male lejice za luk koji ce deca da posade sutra ...

 Bobi zacudjeno gleda sta se desava oko njega ...



Raspremanje supe pre zime ... malo sunca .. divno ...


Kuca ..pomalo tuzna... nismo nista raidli napred na fasadi .. sledeceg  proljeca ...



konacno nasa draga teta Ljuba je  sasila  zavese .. koje sam nedavno kupila na vasaru za 200 dinara komad ... tako lepo e uklopile u nase male prozorcice...

26 Oct 2011

Jedan dan u Erdeviku u oktobru...

 Ljute papricice od kojih Colm pravi mix za dodavanje siru...


To je bio moj prvi nanizani lvencic paprika koji se osusio ali .. posto sam ga nizala direktno kroz papriku neke paprike su se ubudjale .. ali od tada sam naucila i 2 vencica su nanizana proz drskice od paprike ..



Maca gleda unutra... sedi na prozoru ...



Vetar je .. i orasi opadaju a ja ih skupljam ...


maca Cicka ima neki blagi zagonetni pogled...



Ostaci u basti ... cicoka..



Stubovi su postavljeni za vinograd... bolako jesen dolazi



moj kupus ..



sta je ostalo od paradajiza...


Kopriva u basti raste kao da je prolece ...


Breza doneta sa Romanije ... Prosli put mi je Boro doneo smreku ili kleku, grab, orah, brezu, hrast, samo par sadnica su se primile ..


Daniel se igra sa tatom non stop



Daniel uci tatu Srpski ...

24 Oct 2011

Colm resting

So so nice to have Colm around the house.... will miss him so much  when he goes back....

Poseta dragih prijatelja Erdevik Okrobar 2011

Poseta Vesna i Sase .... Colm je uzivao u suncu a mi u muzici DJ Sasa 
Panoramic  Photo by Pedovic Alexander



Vesna Miljus  Panoramic photo by Alexander Pedovic

...gledam paprike kako se suse i razmisljam .. koja konekcija ...



Zima je ovde dosla polako se uvukla u svaki cosak u svaku pukotinu.... i Colm nam je dosao.. dani postaju sve kraci i kraci ... zivot se polako usporava .... lisce menja boju ....

  DVD baka poslala pare iz Engleske.. tata kupio i  sada .. citaj instrukcije na Srpskom... prije nego sto prikljucis .. Danijel se smeje.... i prevodi ....


Colm se uhvatio komputera.... divno .. malo muzike .... malo secanja .... komputer je postao mala kutija u kojoj zive uspomene .....




Pred spavanje ..malo muzike ... malo secanja... mnogo ljubavi i zagrljaja ...



Alex je nasao majicu koju mu je poklonila Macarena pre par godina , Daniel je iskopao zimsku pidzamu koju mu je moja sestra poslala... a zadaca ... domaca .... sad se radi ...



...a onda i ja da im se pridruzim... srecom aparat ima ono ''sam se slikaj ''' hahha... brze sto pre.. jer Alex postaje sve tezi i veci .....

Vatrica pucketa u nasem sporetu  ... papricice se suse iznad sporeta... napolju kisa pada .... psi laju ,  muve nas polako napustaju ... mraz ujutru... biljke polako venu... i lisce menja boju ... jesen je stigla u Erdevik... i polako sve postaje tise i tise.... nema vise zvuka traktora na ulici... nema vise paljenja kukuruzovine.... nema vise one vibrantne buke i smeha dece na ulici ... komsije bi rekle galame ... sve se polako stisava ... jutra su hladna i mracna.... polako lai sigurno ZIMA nam dolazi ..... 

21 Oct 2011

Jezero Moharač Sremsko more



http://revirisrbije.com/?p=2063

Na sremskom moru…

Otisnuli smo se od obale i uživali u društvu ptica. U daljini se čulo glasanje fazana, a na trenutak smo ugledali i jednu srnu koja je žurno nestala u šumi. Ovim jezerom plivaju kapitalni somovi i šarani, krupna babuška, štuka i smudj…

Prelepo junsko jutro remetili su točkovi Lade Nive koji su grabili prema našem prvom odredištu u Nacionalnom Parku Fruška Gora – akumulacionom jezeru Moharač.
Ova akumulacija se nalazi na domak sela Erdevik poznatog na daleko po svojim ukusnim vinima. Krenuli smo iz Sremske Kamenice sedišta direkcije Nacionalnog parka. Naš ljubazni domaćin g-din dr Aleksandar Matić rukovodilac poslovne jedinice ribarstvo u ovom javnom preduzeću, pored obilja stručnih informacija koje nam je u toku same vožnje izneo, saopštio nam je plan obilaska i destinacije koje ćemo pored Moharača još obići.
Put je vodio uzvodno uz Dunav sve do Koruške, a onda smo ga skretanjem za devedeset stepeni napustili i uputili se prema Fruškoj gori. Popevši se na sam vrh prošli smo pored vrednih pčelara koji su svoje mobilne košnice parkirali u hlad bagremovih i lipinih krošnji. Sa nestrpljenjem smo očekivali posetu prvom od tri jezera koje nam naš iskusni vodič, koji je doktorirao u Novom Sadu na temu ishrana šarana, želi predstaviti.

Erdevička dobrodošlica

Nakon 72 kilometara na samom ulasku u Erdevik odvajamo se prema jezeru i nakon još 3 kilometra vožnje stižemo. Pred nama se ukazalo malo more. Nikada čovek ne bi pomislio da je ovo vodeno prostranstvo od oko 70 hektara nastalo kao potopljena dolina od potoka pod nazivom Moharač. Visoka brana od 12,9 metara na kojoj smo se prvi put zaustavili dominirala je nad najdubljim delom jezera. Dubina vode kod same brane je 10 metara. Ova voda je potopila vinograde, voćnjake i salaše i kao takva pravi je izazov za sve pustolove koji vole pecanje u teškim uslovima. Pecanje u lomu. Vetar koji je duvao naježio je površinu vode prosečne širine 300 do 400 metara i dužine 2,5 kilometara.
Popeli smo se na obližnji brežuljak sa istočne strane da što bolje sagledamo ovo malo more usred Srema. Sa ovog suncem okupanog brežuljka na kojem su do juče uspevale najbolje sorte groždja pogled je bio fantastičan. Šest metara dugački čamac kojim je patrolirao vredni čuvar ovog bogatstva Nikolić Branko izgledao je veoma mali na plavom tepihu Moharača. Ovaj deo smo sa pravom nazvali Vidikovac.
Na mestima gde su se nalazili šatori nama dragih pecaroša koji su sami sebi uredili pozicije čuli su se zvukovi zabačenih hranilica koje su pljuskale u vodu skoro ujednačenim ritmom. One su jedine remetile veoma glasan hor ptica koji je dolazio iz šume do koje smo se spuštali u tom trenutku. A u njoj prvo nam je dobrodošlicu poželela labudica sa muškim imenom Miško. Ona i njena porodica prvo su nas bojažljivo sa odstojanja promatrali da bi na kraju po pozivu našeg vodiča slobodno zaplivala prema nama.
Dok smo mi dolazili do dela jezera na kojem je mrestilište Branko je već izašao iz svog čamca, skuvao kafu i poželeo nam dobrodošlicu. Okrepljenje je dobro došlo a onda je uz šoljicu kafe krenula priča.

Bogatstvo sremskog mora

Naši domaćini nas upoznaju da selo na severoistočnom delu šidske opštine, Erdevik, ima nekoliko jezera, a najveće je svakako Moharač. Govoreći o najvećoj ribi upecanoj na udicu spominju taksistu iz Beograda koji je na ćošku kod bagremara upecao soma od 35 kilograma. Šaran kapitalac koji je pao na ovoj vodi težio je 26 kilograma. Jezerom pliva još krupna babuška (1-1.5kg), štuka (najveća je uhvaćena pre dve godine i bila je teška 7 kilograma), smudj,deverika i ostala bela riba a ima i cverglana. Ove godine za Uskrs izvadjen je šaranko golać od 16,5 kilograma. Uredjenih mesta na obali nema a peca se celom dužinom sem dela koje pripada mrestilištu. Dozvoljen je ribolov od 03h – 21h. Kako zakon i dozvoljava. Šarana ispod 30cm i preko 5 kilograma morate vratiti u vodu, a dozvoljeno je tri plemenite ribe poneti kući. Postoji samo godišnja dozvola i ona košta 11000 dinara i važi samo za ovo jezero. Cele godine je dozvoljeno pecanje uz poštovanje zabrana za pojedine vrste riba. Da ribe u jezeru ima dovoljno govore podaci o redovnom poribljavanju kroz duži niz godina. Procena populacije je 400 kilograma ribe po hektaru što preračunato negde oko 35 tona ribe pliva u Moharaču. Samo prošle godine beležeći ulove pecaroši su upecali oko 3,5 tona šarana.

Dodir prirode

Ističući da su i njihovi predhodnici bili dobri domaćini dr. Matić nam objašnjava kako ribi uvek treba obezbediti mrest da bi bila zdrava i u dobroj kondiciji. Dalje nam govori o ravnoteži vrsta i naglašava momente kad je som štetan i kako 4 do 5 ovih orijaša pojedu i do pola tone šarana. A da ih ovde ima lako je uveriti se jer noću uz jako svetlo sa čamca plivaju u jatu i komadi do 3 metra.
Zbog svega ovoga ribočuvari rade 24 sata dnevno a udvostručuju se po ružnom vremenu i noću kako bi „svakog sprečili u lošoj nameri“ ističe naš dobro raspoloženi Branko koji nam je spremio čamac da obidjemo šaranska mesta u mrestilištu.
Otisnuli smo se od obale i pola sata uživali u društvu velikog broja ptica, jednog orla koji je učio svoja dva orlića veštini preživljavanja, glasanju fazana i jednoj srni koja se samo na trenutak pojavila i nestala u šumi.
Da bi avantura bila još lepša pobrinuo se vanbrodski motor našeg čamca koji je primorao našeg doktora da vesla sa vetrom u prsa. Dok smo uz pomoć vesla klizili prema drvenom molu pored nas su užurbano plivale sitne ribe. Iskrcali smo se ispred čuvareve lepo uradjene brvnare i popeli se još jednom na drvenu čeku da još jednom ovekovečimo prelepu vodu ovog jezera.
Krećemo dalje i usput pozdravljamo ribolovce i njihove ulove. Lada Niva ponovo vozi u novu avanturu.
Goran Balenović

Za mene još i sad nema većeg čuda od dvoje koji se vole.



Za mene još i sad nema većeg čuda od dvoje koji se vole. Vidim ih na nekom trgu punom automobila i užurbanih prolaznika, na stepenicama, na uglu svoje ulice, na klupi u parku, po kojoj se nahvatala slana. Savršeno odsutni i nepomični oni se grčevito drže jedno drugog, a iznad njih, vidim kako se sama od sebe zida kuća- njihov budući dom: vidim prozore sa zavesama od nežnog tila, dečiju sobu i kuhinju u kojoj se savijaju palačinke sa džemom! Vidim im i oči, ali one me ne primećuju. Sami su u gužvi: koža uz kožu, dah uz dah, usne uz usne. Omamljeni tetrebi, zaljubljeni jeleni, sanjivi galebovi, umorni od ljubavnog leta…Taj prastari prizor uvek je za mene kao nov, poput tek pronađene obale Amerike kad je ugledao onaj pijani mornar sa Kolumbovog broda – oaza u poslovnoj pustinji, čamac na pučini u očima na smrt izmorenog brodolomnika, vatra na Aljasci – uvek je to za mene pravo pravcato čudo! I uvek se pred tim prizorom osećam kao stranac, jer svaki ljubavni par ima svoj tajni jezik, svoj šlager, svoj stih i časovnik ispod kojeg čeka, svoj rukopis, svoj način hoda i svoj zagrljaj u hodu. Zaista je tačno rečeno: “Ljubav je sve ono što se dešava između dvoje koji se vole…”
Za dvoje koji se vole svet je opasan protivnik. Oko njih ratovi, diplomatske peripetije, oko njih poplave i uspesi preko noći, svađe i ruševine, mržnja i ravnodušnost, krunisanje i otkrića, avanture i trke na život i smrt, a oni nepomični ćute i drže se jedno drugog savršeno odsutni u svojoj nevidljivoj kući, zagledani u nepostojeću pucketavu vatru peći, bez reči, bez nadmetanja u duhovitostima, bez zadnjih misli, bez planova, bez ičega, sem tog jednostavnog dodira u tišini. Viknuo bih: gle, čudo nad čudima! Ali prolazim pokraj tog večnog para na klupi u parku, kao lopov koji je upravo ukrao parče sreće; prolazim na prstima da ih ne probudim iz sna i smejem se u sebi onima kojima su za vođenje ljubavi potrebni postelja, svetla pod abažurom, skupa pića i bademi za grickanje, isključeni telefoni i fotografija nagih lepotica za nadraživanje, mirišljava kupatila i organizovano vreme, pa ipak ljubav ne dolazi u te skupe krletke, već dreždi u vetrovitom parku, na klupi sa koje se ljušti boja, pod nebom sa kojeg sipa prljava decembarska susnežica, u večnom strahu da će biti povređena i oterana baterijskom lampom. Podignuto je toliko dosadnih spomenika ljudima koji su činili zlo u ime neizvesnog dobra, toliko spomenika sujeti izlivenoj u bronzu, pogrešnim otkrićima i netalentovanim pesnicima, mrzovoljnim akademicima i lukavim ministrima, a još se niko nije setio da u nekom parku podigne spomenik ljubavnom paru koji je presedeo na jednoj klupi toliko dugo a nije primetio ni kišu, ni vetar ni sneg: začaran sopstvenim čudom na čijim temeljima stoji ovaj stari svet. Pitam se čemu ova nepravda i ubrzo pronalazim odgovor: dvoje koji se vole na jednoj klupi u parku sami su svoj sopstveni spomenik – trijumfalna kapija ljubavi.
Momo Kapor

Neprestano se trudim da saopstim nesto nesaopstivo




Kuca na prodaju u Erdeviku 
stara glinena od cerpica 
potrebna potpuna modernizacija ukljujuci kupatilo i voda
prelepa basta
dosta voca u basti par pomocnih objekata

cena 6000 eura
ali 
pretpostavljam cena se moze smanjiti i dogovoriti sa  vlasnikom 

prelepa ulica 
5 min do Fruska gore






Neprestano se trudim da saopstim nesto nesaopstivo


Neprestano se trudim da saopstim nesto nesaopstivo, da objasnim nesto neobjasnjivo, da ispricam nesto sto nosim u kostima i sto se u tim kostima moze doziveti. Mozda to u biti i nije nista drugo doli onaj strah o kojem je vec cesto bilo govora, upravo strah protegnut na sve, strah i od onog najveceg i od onog najmanjeg, strah, grcevit strah od izricanja jedne reci. Uostalom, mozda taj strah i nije samo strah nego i ceznja za necim sto je vise od svega onoga sto uliva strah?
Franz Kafka

Cicka i Bobi u ljubavi

Nas Sonik i Medo su misteriosli nestali. Neko ih je verovatno pokupio jer su postali agresivni, napadali su macke, po citavu noc lajali i kao macke prelazili preko ograda u tudje baste.

Jedino najmirniji i najlenji Bobi je ostao a u medjuvremenu smo dobili Macu Cicku  koja se odmah sprijateljila sa Bobijem. Zajendo spavaju i zajedno jedu i sto je najzanimljivije ciste jedni druge.

Neverovatno je videti ih kako se vole i igraju zajedno po citav dan.