Usta puna zemlje

Prije par dana setajuci Erdevikom setih se Branimira Scepanovica.

Moj Brat Branimir Plemic je dobio ime po Branimiru Scepanovicu.

Secam se Branimira Scepanovica iz detinjstva kojeg sam po prvi put upoznala kao dete u Sarajevu na Kosevskom brdu kod moje tetke Milosave Scepanovic koja je bila udata za Branimirovog brata Scepana Scepanovica.

Bila sam dete mozda devet godina mlada kad je dosao i raspravljao sve filozofije sveta sa mojim ocem ....A njegove sve knjige sam procitala par godina kasnije i danas se cesto vracam istim knjigama ... i uvek kad citam Paula Coelja setim se Brane.....Alkemist me uvek poseti na Branimira...

Usta ppuna zemlje od Branimira Scepanovica za koji je Scepanovic dobio Oktobarsku nagradu Beograda, ovim, jedanaestim izdanjem na srpskom jeziku uveliko prelazi tiraz od 100 000 primeraka. Branimir Scepanovic je redovni clan Drustva francuskih pisaca. Preveden je na 32 jezika sveta. Zivi u Beogradu.

"Usta puna zemlje" - Branimir Scepanovic

Beograd, BIGZ, 1976

Ime pripovjedaca, romansijera i scenariste Branimira Scepanovica, vise puta nagradivanog za svoje stvaralastvo, koji objavljuje prozu od daleke 1954. godine, poznato je svim profilima citalaca, a u evropskim razmjerama prepoznat je po kratkom romanu naslovljenim "Usta puna zemlje", koji u knjizevnoj kritici slovi kao remek-djelo magicne snage, a po dubini opservacija uporeduju ga sa cuvenim Hemingvejevim romanom "Starac i more". Iako prvi put objavljen 1974.godine i od tada publikovan u vise od 100.000 primjeraka, roman nije izgubio na snazi i aktuelnosti, o cemu svjedoci podatak da je preveden na 32 jezika i da je zastupljen u prestiznoj francuskoj biblioteci "Idealna biblioteka".

Rijec je o vrhunskom literarnom djelu visoko rangiranom u svjetskoj knjizevnosti, prije svega, zbog svoje filozofske dimenzije, jer neobicnom sadrzinom otvara mnoga sustinska pitanja: smisao zivota, sustina egzistencije, otudenost i odrodenost covjeka, pravo lice ljudske prirode... To je, u stvari, lijepa alegoricna prica o snazi i izdrzljivosti covjeka pred nedacama i zlom ovog svijeta, kroz koju se, kao velicanstvena poema zivotu, provlaci osnovno pitanje slobode covjeka: slobode od drugih, slobode od nasljeda, slobode od samog sebe.

Iako smjestena na svega 80-ak stranica, fabula romana je, kroz pripovjedanje o smrti i mrznji, prilicno prenabregnuta, jer obiluje snaznim preokretima u odnosima medu likovima, cime se potencira nesporazum pojedinca i grupe. Naime, bezimeni glavni junak, koji je inace radio u hemijskoj labaratoriji, oboljevsi od teske i neizljecive bolesti i suocen sa smrcu, jednog avgustovskog dana bjezi iz beogradske klinike jer osjeca potrebu da posljednje casove provede u svom zavicaju u Crnoj Gori. Izlazi iz voza i u jednoj pustosi nailazi na dva covjeka, koji ga, usljed nesporazuma, bezrazlozno progone, u pocetku iz radoznalosti, a zatim iz inata ( radnja romana je, inace, i prikazana preplitanjem piscevog pripovjedanja o glavnom junaku i ispovijesti jednog od gonilaca ). Toj neobicnoj hajci za covjekom potom se pridruzuju: cobanin, sumar, seljaci, izletnici, planinari i zene u crnini. Naisavsi na slijepu mrznju sunarodnika koji ga, ne znajuci ni zasto bjezi, progone kao divlju zvijer, gonjenik osjeca da izmedu njega i progonitelja postoji neka cudna i neraskidiva veza. U jednom trenutku dolazi do preokreta - sa bolom i mrznjom bjegunac krece ka goniteljima, koji su ustuknuli pred njim, nemocni da sami sebi objasne sta se desava. Na ovim stranicama se na realisticki sloj romana nadovezuje sfera cudesnog, jer junaku snagu daje sjecanje na prizor smrti njegovog 93-godisnjeg pradjeda Joksima, koji se povampirio i zivio jos devet godina. U zavrsnoj sceni, smrtno preplaseni bjegunac se preobrazava u cudesnu i neuhvatljivu figuru, a na licu mu se javlja osmjeh sazaljenja prema goniteljima, za koje on ostaje velika nepoznanica.

"Usta puna zemlje" je sjajan roman zanimljivog umjetnickog, cesto lirski intoniranog kazivanja o paradoksima ljudske prirode, u kojem glavni junak konacno shvata da izbavljenje ne moze pronaci u mrznji, vec da je sustina ljudskog trajanja u ljubavi i ljepoti. O tome slikovito govori i zavrsetak knjige - prizor mrtvog junaka, pronadenog golog u travi na jednoj stijeni, kako se nadmocno osmjehuje svojim progoniteljima, koji su utonuli u muklo cutanje. Doista, umjetnicki snazna slika.

Mila Cordasevic, prof.

preuzeto sa web site http://www.kulturnicentarbar.me